U književnosti se javila kao djevojčica, a prvu zbirku objavila je 1947. Knjiga Zore i vihori bila je prekretnica u hrvatskom pjesništvu nakon Drugog svjetskog rata. Ta je poezija nosila biljeg unutarnjeg pjesničkog glasa kojem je ostala vjerna više od sedam desetljeća stvaralaštva.

Ljubav, ljubav kao sućut, kako je voljela reći, bila je njezina najvažnija tematska preokupacija. Crna maslina, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru, Sto soneta, tek su neke neke njezine zbirke.

Snažna emotivnost i duboka misaonost temeljno su obilježje Vesninih stihova. Uz drame i knjige za djecu pisala je i snažnu satiričnu poeziju. Naličje svakodnevice osjećala je i na svom životnom primjeru.

Bila je i slikarica, prevoditeljica s nekoliko jezika, a njezini su stihovi prevođeni na mnoge jezike. Stvarala je dulje od pedeset godina. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja.
 

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima.

Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i Šibeniku. Osnovnu školu završila je na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala. 

Poslije rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu. Godine 1947. radila je na pruzi Šamac-Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija.

Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim toplicama. 

Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.

Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te iskusila više patnje i stradanja nego radosti.

Vesna Parun potpuno se predala književnom radu, postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost.